Herbariji – naizgled tihi i krhki – u sebi nose čitave priče o prirodi, vremenu i pažnji. Izrada herbarija danas se sve češće povezuje s estetikom i interijerom, no za Luciu-Mariu to je puno više od dekoracije. Njezini radovi nastaju iz iskrene fascinacije biljkama i želje da priroda pronađe mjesto u svakodnevnom prostoru.
U ovom razgovoru otkriva nam kako je krenula s izradom herbarija, što je sve naučila kroz proces i kako izgleda njezin kreativni radni dan.
Kako ste se počeli baviti izradom herbarija? Što Vas je privuklo toj praksi?
Herbarijem sam se počela baviti zapravo usputno. Svako slobodno vrijeme provodila bih u prirodi u dugim šetnjama. Volim motriti okolinu, biljni svijet, detalje.
Također, vukla me želja za oblikovanjem vanjskog prostora tj. vrta koji je bio poput praznog platna. Ta potreba za stvaranjem bila je presudna. Krenuli smo moj partner i ja u sadnju raznog ukrasnog bilja, budući da samo bili amateri, razumljivi su i ishodi koji su potom slijedili.
Mnogo toga nije uspjelo u početku zbog raznih faktora, pogrešnih odabira biljaka, nedovoljne dohrane, nedostatka vode, ekstremno visokih temperatura, a kao kruna tih događaja bilo je udomljavanje štenca mješanca retrivera koji bi što god da se posadilo fino iščupao. No, unatoč preprekama nastavili smo dalje.
Kroz to eksperimentiranje sukladno se stvarala ideja o očuvanju biljnih
jedinki kroz formu estetskog herbarija. Privukla me jednostavna želja za unijeti elemente prirode u prostore gdje čovjek obitava.
Herbarij mnogi doživljavaju kao znanstveni alat, ali on može biti i vrlo poetičan. Kako Vi gledate na njega?
Herbarij svakako jest neizostavan alat u botanici. Sa sobom nosi veliki znanstveno-edukativni značaj koji je svoj put započeo prvom polovicom 16. stoljeća u europskim botaničkim krugovima. Smatra se da je Luka Ghini talijanski liječnik i profesor botanike pokrenuo praksu izrade herbarija (lat. hortus siccus – “suhi vrt”). Njihova svrha je bila medicinska i edukativna, a potom postaju ključni za proučavanje i klasifikaciju biljaka nakon razvoja binarne nomenklature u 18. stoljeću (Carl Linnaeus).
Međutim, baš to kako kažete oni mogu biti poetični (i tako ih ja vidim), a budući da sam po struci magistra filozofije, područja interesa kojima sam studiozno prilazila svakako su uključivala ona iz estetike, filozofije kulture i umjetnosti koja su me u konačnici oblikovala i usmjerila u stvaranje.
Smatram da herbarij može biti vrijedan eksponat te predmet estetskog proučavanja, a ono što mene posebno kod njih privlači jest njihova opipljivost i krhkost pri izradi te izmjena kolorita pod utjecajem prolaznosti vremena.
Možete li nam ukratko objasniti osnovni proces izrade herbarija – od branja biljaka do gotove kompozicije?
Što se tiče procesa izrade herbarija vrlo je spor i podijelila bih ga u dvije cjeline.
Prvi dio uključuje branje biljaka po suhom i sunčanom vremenu. Zatim ih pažljivo stavljam u tradicionalnu herbarij prešu koja se sastoji od upojnog papira, kartona koji služi kao granica da vlaga ne pređe na drugu biljku u preši. Redovno provjeravam preše zbog količine vlage koja se izvlači iz biljaka, po potrebi izmjenjujem papire i ponavljam postupak. Također prilikom prešanja određeni materijal zna kompletno propasti i biti neupotrebljiv. U prešama biljke stoje od četiri do osam tjedana.
Potom slijedi drugi dio, a to je izrada kompozicije. Ona također varira, nekad relativno brzo složim, ali ponekad prođe podosta vremena dok ne izvrtim i dođem do trenutka ‘e ovo sad može proći’.
Kako birate biljke koje ćete herbarizirati? Vodi li Vas više estetika, simbolika ili botanika?
Volim eksperimentirati s odabirom biljaka za herbariziranje, meni su osobno sve interesantne i u postupku prešanja jednostavno se mora probati da bi se saznalo kako će ispasti.
Nema unaprijed odgovora niti šalabahtera koji bi ubrzao proces prešanja. Herbarij zahtjeva čekanje i karakterizira ga neizvjesnost i nepredvidljivost – to je nešto što sam naučila kroz ovaj rad i na to pristala. E sad, ne mogu točno odrediti što me više vodi, ali svakako sve troje primjenjujem, tj. jedno drugo ne isključuje i uvijek se nekako prožimaju.
Gdje najčešće pronalazite biljke za svoj rad? Postoje li pravila kojih se pridržavate prilikom branja?
Biljke uglavnom koristim iz vlastitog vrta gdje uzgajam razne vrste. Zasijavam jednogodišnje cvijeće, cvjetne livade s ciljem očuvanja bioraznolikosti. Trajnice nabavljam od hrvatskih OPG-ova među kojima neki posebnu pozornost pridaju autohtonim vrstama hrvatske flore.
Vrt je jedno eksperimentalno polje metode pokušaja i pogrešaka. Živi organizam koji vas oblikuje, testira usudila bih se reći i provocira. E sad, kroz takav rad koji je fizički zahtjevan očitava se jedna plemenita crta ljudskog bića, a to je ustrajnost i onda kad rezultata nema. Držim da je to jedno od najplemenitijih stvari kojima nas vrt i vrtlarenje mogu naučiti. Vrtlarenje je uvijek rizik, nije sigurna luka.
Osim toga vrtlarenje je ogledalo ‘jastva’ vi upoznajete sebe kroz takav rad, suočavate se sa sobom licem u lice i to zna ne biti uvijek ugodno iskustvo, ali isto tako nudi i oslobođenje od onog egocentričkog ‘ja’ od arogancije, pretjerane samopouzdanosti, hvalisavosti, od potrebe za biti viđen.
Jer svaki narcis se utopi prije ili kasnije, a današnje društvo gori narcizmom i agresivnošću. Zato bih voljela da je vrtlarenje dostupno svima.
Sviđa mi se s Vaš pogled na vrtlarenje. Postoje li pravila kojih se pridržavate prilikom branja?
Pridržavam se etičkog načela prilikom branja, a to uključuje da ne berem biljke koje su zakonom zaštićene i ugrožene. To je i razlog zbog čega uzgajam vlastiti vrt.
Također opskrbila sam se stručnom literaturom koja mi pomaže u prepoznavanju biljaka. Hrvatska je po bioraznolikosti jedna od najbogatijih zemalja u Europi. Kod nas raste više biljnih vrsta nego u Njemačkoj i Francuskoj zajedno. 30% teritorija nam je pod zaštitom.
Pazite koliko bogatstvo imamo. Zbog toga smo svi dužni biti odgovorni i nastaviti čuvati ono što nam je dano od Majke prirode u nasljeđe.
Slažem se! A koji su najčešći izazovi u radu s biljkama – postoji li „teških“ biljaka za sušenje i prešanje?
Najčešći izazovi prilikom prešanja je prekomjerna vlaga pa materijal jednostavno propadne.
Naravno sve to ovisi i o vrstama primjerice izuzetno “teške” biljke za sušenju su one koje su pune vode poput tulipana, narcisa, perunike, ljiljana. Dok su, samo neke ću izdvojiti, damaščanska crnjika, različak i divlja mrkva idealne za sušenje.
Može li herbarij biti više od zbirke biljaka – osobni dnevnik, uspomena ili oblik izražavanja? Kako ga Vi doživljavate u tom smislu?
Herbarij može biti više od zbirke biljaka. Osobno ga doživljavam kao medij koji reflektira brojna promišljanja o životu i njegovoj prolaznosti, vidim ga kao nositelja filozofijskih pitanja i to je ono što je za mene važno.
Pokazatelj je prolaznosti i konačnosti kojoj smo bačeni i kojoj se ne možemo oduprijeti. Posebice danas kad je sve usmjereno na pokušaj očuvanja “vječne mladosti” i taj ludi bijeg i strah od starosti u koje smo kao društvo zagazili, herbarije vidim kao trijumfalne podsjetnike na upravo unaprijed izgubljene bitke koje se zapravo nisu trebale ni odvijati. Jer izmjena prirodnih procesa je sastavni dio života i unatoč svim lažnim obećanjima o vječnoj mladosti htjeli priznati ili ne, još nitko nije izumio pilulu za produljenje mladosti, samo smo produžili toliko ‘neželjenu’ starost.
Herbarije vidim kao nenametljive podsjetnike na krhkost, ali i snagu života i na konačnost u ime koje smo dužni djelovati.
Održavate li radionice i kome su namijenjene? Kakve su reakcije sudionika radionica i ima li nešto što Vas posebno veseli u tim susretima?
Radionice ne održavam često, međutim ono što me posebno veseli prilikom održavanja je zaista interes polaznika koji osim gotovog rada, prvenstveno nose sa sobom iskustvo.
Namijenjene su svima koje zanima, ali i onima koji nisu strpljivi po naravi pa da se okušaju u nečemu što im je teže savladivo – strpljivost. Njihove pozitivne reakcije na cijeli proces su nešto što me zaista raduje. Koncentriranost, pozornost prilikom izrade, fokusiranost na sam proces i prisutnost svakako polučuje meditativni element.
I koliko god je polaznika radionice, toliko je različitih radova i to nam samo potvrđuje koliko je važno da smo međusobno različiti. Kao što se danas upozorava na važnost bioraznolikosti, mislim da taj isti pogled bi trebao vrijediti i primjenjivati se i na nas ljude.
Što biste savjetovali onima koji žele započeti s vlastitim herbarijem, ali ne znaju odakle krenuti?
Savjetovala bih da krenu onako neobavezno i uzmu dva tri lista/ cvijeta, pa redom stave: karton, papir veličine A4 na kojeg se posloži cvijeće/lišće, zatim se poklopi još jednim papirom pa kartonom.
Označiti datum kad je prešanje započelo te poklopiti s par teških knjiga. Redovno provjeriti kako napreduje proces i nakon 4 do 6 tjedana sušene biljke postaju spremne za upotrebu.
Zatim uzeti 300 gramski papir, ljepilo, kist i pincetu te slagati svoju prvu kompoziciju.
Gdje se može vidjeti ili nabaviti Vaš rad? Na kojim se platformama može pratiti Vaš rad ili najave radionica?
Radovi se trenutačno mogu nabaviti u galeriji Limun studio u Zadru, također narudžbe primam putem društvenih mreža i web stranice na kojoj se mogu vidjeti radovi i najave radionica.
U svijetu koji juri, Lucia-Maria nas podsjeća da se zaustavimo, pogledamo oko sebe i zabilježimo ljepotu trenutka. Njezin rad s herbarijima nije samo stvaranje dekoracije nego i tiha oda povezanosti s prirodom.
Kroz svoj rad približava biljni svijet onima koji ga možda ne bi ni primijetili, i daje novu dimenziju nečemu što bi inače brzo izblijedjelo. U njezinoj priči vidi se koliko su strpljenje i ljubav prema detaljima važni u svakom kreativnom procesu.
Herbarij studio radove možete pogledati i naručiti na Instagramu, Facebooku i web stranici.
