Svi znamo za prekrasne minijature imena bonsai – a iza svake male krošnje krije se priča o vremenu, strpljenju i odnosu.
Za našeg sugovornika Andriju iz Andbonsai, akademskog kipara, bonsai nije samo hobi ni vještina – to je spoj umjetnosti, prirode i duhovne prakse koji se polako i tiho pretvorio u životni put. Njegova ljubav prema stablima počela je izvan ateljea, na rubovima šuma i u dijalogu s prirodom, a sazrijevala je kroz susrete, učenje i kontemplaciju.
U ovom razgovoru otkriva što ga je privuklo bonsaiju, kako izgleda odnos s jednim stablom kroz godine, zašto su pogreške neizbježne i kako izgleda tiho prijateljstvo s vremenom.
Kako je započela Vaša ljubav prema bonsaijima?
Za bonsai znam još od ranog djetinjstva, no tada sam mislio da je to nešto što u Japanu naslijedite od djeda – već gotov primjerak koji samo nastavljate oblikovati. Tijekom studija kiparstva tražio sam medij i temu koje bih mogao dublje istraživati. Na akademiji sam radio u glini, metalu, drvu… ali nisam osjetio “klik”.
U slobodno vrijeme odlazio sam u prirodu i pokušavao oblikovati stabla, no to mi je tada bio više ispušni ventil i odmak od akademije nego svjesna umjetnička potraga.
Prateći internet, shvatio sam da je bonsai na Zapadu daleko razvijeniji nego što sam mislio, i da postoje vrlo ozbiljni umjetnici. Najviše me fascinirao Walter Pall. Njegovi su bonsai, osobito tada prije dvadesetak godina, bili potpuno drugačiji, prirodni, iskreni, nesavršeni, a opet snažni i duboko umjetnički. Zaljubio sam se u njegov pogled na bonsai i neke njegove rečenice uzeo kao osobne smjernice.
Nedugo zatim, s grupom entuzijasta iz Splita i okolice, organizirao sam radionicu i pozvao Waltera kao voditelja. Tu smo se upoznali i od tada sam njegov učenik. Taj susret mi je promijenio pogled na bonsai, a i na umjetnost općenito.
Sjećate li se svog prvog bonsaija? Koja je to vrsta bila?
Iskreno, ne sjećam se točno, jer sam prilično stihijski započeo s traženjem stabala. Brzo sam napredovao, poklanjao one s kojima nisam bio zadovoljan i nabavljao nove, kvalitetnije primjerke. Ako se dobro prisjećam, prva s kojom sam bio istinski zadovoljan bila je divlja maslina.
Zašto baš bonsai, a ne neko drugo područje hortikulture?
U bonsai svijetu često se kaže: “Nisam ja odabrao bonsai, nego je bonsai odabrao mene” i taj osjećaj potpuno prepoznajem. Volio sam biljke i volio sam umjetnost.
Kad sam birao srednju školu, dvoumio sam se između umjetničke i poljoprivredne. Bonsai je spojio ta dva interesa, gotovo kao da mi je cijeli život pripremao teren za to.
Koliko vremena zahtijeva briga o jednom bonsaiju?
To jako ovisi o vrsti, fazi uzgoja, godišnjem dobu i iskustvu uzgajivača. U prosjeku, bonsai traži sličnu pažnju kao i vrtna biljka u posudi (zalijevanje, prihrana, uklanjanje korova), ali uz desetak dodatnih intervencija godišnje koje se odnose na oblikovanje, orezivanje, presađivanje, zaštitu od štetnika… Najviše traži pažnju promatranja – znati kada (ne) reagirati.
Što biste rekli da je najvažnije kod njege bonsaija?
Strpljenje, ljubav i autentična želja za razumijevanjem prirode stabla, ne samo tehnički, već i suštinski.
Imate li neku omiljenu vrstu za oblikovanje?
- Listopadna vrsta: Bjelograb (Carpinus orientalis) – zbog bogatog karaktera u deblu i bajkovitog dojma.
- Zimzeleni lišćar: Divlja maslina (Olea oleaster) – zbog sitnog lišća, zanimljivih mrtvih dijelova i snažne simbolike.
- Četinjača: Crni bor (Pinus nigra) – zbog izražajne siluete, fleksibilnih grana i nečeg tajanstvenog što borovi uvijek nose u sebi.
Koliko dugo treba da biljka postane “pravi” bonsai?
U onom trenutku kad stablo u posudi dobije dušu i kada imate osjećaj da s njim možete voditi tihi dijalog – tada ono postaje bonsai.
Koje su najčešće greške koje ljudi rade kad se upuste u uzgoj?
Najčešće pokušavaju replicirati tuđe bonsaije, zanemarujući karakter svog stabla. Umjesto da se oslone na intuiciju i promatraju prirodu, povodimo se za standardima i pravilima. Ako već kopirate onda kopirajte staro stablo iz prirode, a ne tuđi bonsai.
Koliko je bonsai više od vrtlarenja – postoji li filozofija iza toga?
Apsolutno. Bonsai je odnos. Umjetnost davanja vremena, prisutnosti i smisla nečemu što raste.
Bonsai te nauči da ljepota nije u kontroli nego u razumijevanju. Svaka odluka ima posljedicu, i svaka pogreška ostaje na stablu godinama. To stvara određenu vrstu etike i kontemplacije.
Kako birate stil ili formu za svaki primjerak?
Formu uvijek tražim u dijalogu sa stablom. Ponekad me oblik materijala iznenadi i vodi u potpuno neočekivanom smjeru. Ako je stablo sirovo, prošarano ožiljcima i izlomljeno tada ga ne pokušavam pripitomiti. Želim da njegova prošlost ostane vidljiva.
Moj stil se razvio iz tzv. “prirodnog stila”, ali nije ostao u njemu. Evoluirao je. I dalje mi je prirodnost baza, ali više ne oponašam prirodu nego ju pokušavam interpretirati.
Je li Vam oblikovanje više intuitivno ili plansko?
Najčešće intuitivno, ali iskustvo ti brzo pokaže gdje plan mora uskočiti. Postoje pravila struke, kad presađivati, kad žicati, kad orezivati i ta pravila poštujem. No, uvijek ostavim prostor da me stablo iznenadi.
Što Vam uzgoj bonsaija daje – duhovno, emocionalno?
Daje mi osjećaj smisla. Povezuje me s prolaznošću, ali i s trajnošću. Uči me da ljepota nije uvijek blistava, ponekad je skrivena u borbi, u pukotini, u patini. Bonsai je moje ogledalo i moj učitelj.
Jeste li imali “neuspjeha” i kako ste ih doživjeli?
Itekako. I veliki su to gubici znali biti. Bonsai nije sterilna umjetnost – to su živa bića. I kada pogriješiš, pogriješio si nad nečim što je živjelo. To boli. Ali s vremenom shvatiš da je to dio puta. Neuspjeh ti otvori prostor za dublje razumijevanje.
Kunio Kobayashi rekao je: “Morao sam ubiti mnogo stabala da bih postao majstor.” Taj citat sam dobro zapamtio.
Koji Vam je najdraži bonsai koji trenutno imate i zašto?
Bjelograb kojeg je Walter Pall nazvao “Monarh”. Ima dva glavna debla, izgleda kao staro usamljeno stablo na velikoj usamljenoj livadi. Jednostavno, ali monumentalno. Kad sam ga prvi put vidio, znao sam da sam ga dugo tražio.
Na ovom linku Walter Pall sjedi pored Monarha u mojem studiju i drži govor o razlici između prirodnog i tradicionalnog stila:
https://www.youtube.com/watch?v=bQ_XLcHWbcw&t=259s
Što biste preporučili nekome tko tek ulazi u svijet bonsaija?
Gledajte stabla u prirodi. Volite ih. Poštujte njihovu povijest. I ne žurite. Bonsai nije destinacija, to je put. A ako ste ambiciozni, tim bolje. Ambicija bez strpljenja je štetna, ali bez ambicije se ni ne kreće.
Treba li imati “poseban talent” za uzgoj, ili se sve može naučiti?
Talent je precijenjen. Ljubav, strpljenje i volja za učenjem su daleko važniji. Sve se može naučiti ako imate pravi odnos prema drvetu i ako znate slušati.
Može li se bonsai uzgajati i u stanu, ili je vrt nužan?
Stabla nisu napravljena da žive u stanu. Niti jedan ozbiljan bonsaist nema kolekciju u zatvorenom prostoru. Bonsai treba sunce, kišu, vjetar, mraz… sve ono što čini stablo otpornim i istinitim. U stanu stablo preživljava, ali ne živi.
Kada ste počeli voditi radionice i što Vas je potaknulo na to?
Dosad sam vodio tek nekoliko radionica, više u formi mentorstva, ali sam sudjelovao u brojnim naprednim radionicama posebno u Master Classovima Waltera Palla. Tamo se ne prenosi znanje linearno, nego kroz odnos.
Planiram uskoro, vjerojatno krajem 2025., pokrenuti vlastite radionice za početnike.
Sudjelujete li na izložbama ili manifestacijama?
Da. Izlagao sam na više domaćih i međunarodnih manifestacija. Najviše me veseli Trophy u Belgiji – to je za mene najjača skupna bonsai izložba u Europi. Sudjelovao sam više puta. Ove godine mi je stablo bilo prihvaćeno, ali nisam mogao prisustvovati zbog drugih obaveza.
Kako publika obično reagira kad vidi Vaše bonsaije – što ih najviše iznenadi?
Najčešći komentar je da stabla izgledaju kao da su došla iz prirode. Reakcije su najčešće jako pozitivne, i na njima sam zahvalan i one me motiviraju.
U početku sam mislio da moje drveće nikome neće biti posebno jer u njima vidim nešto što možda drugi ne vide. No, kad se ta povezanost dogodi, to je najveća potvrda.
Kako vidite razvoj bonsai scene kod nas?
Imali smo ozbiljan uzlet prije petnaestak godina, ali ritam se nije održao. Mnogi su odustali, entuzijazam se raspršio. No, vjerujem da dolazi novo vrijeme s više zrelosti i možda manjim egom.
Hrvatska ima ogroman potencijal, i prirodni i ljudski. Potrebna je iskrena energija da se scena ponovno probudi.
Imate li neki cilj ili san koji još niste ostvarili u ovom području?
Imam. Volio bih se posvetiti bonsaiju punim srcem da on bude moj život, a ne samo strast. Volio bih podići svoju razinu rada, istraživati nove vrste, nove stilove, i jednog dana možda stvoriti mjesto u prirodi vrt, atelje, radionicu gdje bi ljudi mogli boraviti uz stabla i tišinu.
Što biste voljeli da ljudi bolje razumiju o bonsaijima?
Da se ne radi o ukrasu, nego o odnosu. Bonsai nije dizajn nego život u malom, sabran u jednu posudu.
Što za Vas osobno znači bonsai – kako biste to opisali u jednoj rečenici?
Bonsai je moje tiho prijateljstvo s vremenom.
U svijetu u kojem često tražimo brze rezultate i gotove oblike, bonsai nas podsjeća da pravo oblikovanje zahtijeva prisutnost, tišinu i vrijeme. Nije riječ samo o drvetu – riječ je o odnosu koji gradimo, o pogreškama koje prihvaćamo i o ljepoti koju nalazimo u nesavršenosti.
Andrija svoje bonsaije ne doživljava kao objekte, nego kao suputnike. I dok njeguje svoja stabla, kroz njih uči o životu – i poziva i nas da usporimo i slušamo ono što raste.
Andrijin rad možete pratiti na Instagramu, Facebooku, Redditu i naravno web stranici Andbonsai.
Fotografije: Andrija Zokić
