Imam zaista mnogo biljaka doma, malu urbanu džunglu koju planiram predstaviti u jednom od budućih članaka.
Monstere su mi oduvijek bile jako privlačne – podsjećaju me na neka prošla vremena i asociraju me na raskoš svojim impresivnim velikim listovima. Možda zato što su prvu popularnost stekle 1950-ih i 1960-ih, a ljubitelj sam mid-century modern dizajna i atmosfere tih godina.
No, sentimentalno mi je najdraža upravo ta jedna, ali meni posebna – Monstera deliciosa.
Njen pelcer sam “uzela” za vrijeme svog podužeg boravka u bolnici. Donijela sam ga doma i stavila sam u vodu, bez prevelikih očekivanja.
A ona me nije razočarala. Vrlo brzo pustila je korijenje, počela rasti i svakim novim listom kao da mi je šaptala: “I ti ćeš ponovno stati na noge.”
Ubrzo se pretvorila u pravog malog diva kojeg nije lako obuzdati – širi se, penje, traži svoje svjetlo.
I upravo zato mi je toliko draga. Jer me podsjeća da rast ne mora biti uredan, savršen ni predvidljiv, ali ako mu damo prostora, dogodi se nešto čudesno.
Moja monstera već ima i svoju djecu – pelcere koje sam rado podijelila prijateljicama.
I još uvijek me svaki novi list iznenadi, obraduje i podsjeti da je u rastu nešto duboko osobno.
