Iza nježnih papirnatih cvjetova koje izrađuje stoje godine umjetničkog obrazovanja i rada u kreativnim industrijama.
Katarina Lončar rođena je u Münchenu, gdje je studirala povijest umjetnosti na Ludwig-Maximilians-Universität. Kasnije je diplomirala na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje i danas živi i radi. Više od dvadeset godina djeluje kao grafička dizajnerica i ilustratorica, a posljednjih petnaest vodi vlastitu kreativnu tvrtku sa sestrom.
U razgovoru nam otkriva kako je nastala njezina fascinacija papirnatim cvijećem, koliko je botanike skriveno iza svakog cvijeta i zašto je upravo ovaj medij postao važan dio njezina stvaralaštva.
Što vas je privuklo upravo papiru kao mediju?
Papir je oduvijek bio uz mene kroz crtanje, pisanje, knjige, uspomene,… Sviđa mi se što je tako jedan običan, skroman i pristupačan materijal, a opet i nevjerojatno svestran.
Papir može biti vrlo krhak i snažan, osjetljiv i otporan, a upravo u tom međuprostoru tih suprotnosti osjećam da postoje beskonačne mogućnosti njegova korištenja i oblikovanja.
S vremenom sam počela sve više raditi s japanskim papirima koji me fasciniraju svojom teksturom i ljepotom i njihovom posebnom prisutnošću s kojom ulazite u dijalog tijekom procesa rada.
Što za vas znači stvarati polako, u vremenu kada se sve očekuje brzo?
Stvarati polako za mene predstavlja način rada u kojem je naglasak na procesu, prisutnosti tijekom stvaranja i važnosti vremena, koje otvara prostor za istraživanje, refleksiju i razvoj.
U često ubrzanom tempu svakodnevnice, mog posla koji je vezan uz rad za kompjuterom i rokove, a pojačano otkada smo duboko zakoračili u digitalno doba, kroz ručnu izradu papirnatog cvijeća sam otkrila način kako usporiti i raditi opet s rukama. Osjećam da je to u skladu s mojom prirodom, nešto što me ponovno povezuje samu sa sobom, što mi pruža mogućnost učenja i donosi mi mir i zadovoljstvo.
Kako je počela vaša priča s izradom cvijeća od papira?
Sasvim slučajno. Prije četiri godine, tijekom online istraživanja za jedan poslovni projekt, naišla sam na fotografiju papirnatog cvijeća i odmah ostala zadivljena.
Počela sam istraživati materijale i tehnike kroz tutoriale i knjige, i već nakon izrade prvog cvijeta sam se u potpunosti zaljubila u taj oblik rukotvorstva. Imala sam osjećaj da sam otkrila kreativnu strast u kojoj mogu spojiti sva znanja i vještine koje sam stekla kroz obrazovanje, posao i hobije te ih pretočiti u nešto što doživljavam lijepim.
S vremenom sam razvila vlastiti pristup, tehnike rada i izbor materijala – izrada papirnatog cvijeća i forme koje su inspirirani prirodom su postali moj način izražavanja i stvaranja.
Koliko vremena provodite promatrajući pravo cvijeće prije nego što ga pokušate rekreirati?
Rad uz pravi cvijet za mene je potpuno drugačije iskustvo nego kada ga pokušavam rekreirati prema fotografijama ili kada nešto osmišljavam i dizajniram. To mogu usporediti sa slikanjem portreta – drugačije je slikati osobu prema fotografiji, iz mašte ili kada ona sjedi ispred vas kao model.
Promatranje, doživljaj i razumijevanje živog cvijeta za mene su važan i predivan dio procesa izrade papirnatog cvijeća. Kad god je moguće, volim pratiti cvijet kroz sva njegova stanja, od pupoljka do trenutka kada uvene ili se počne mijenjati. Promatram njegov pokret, kompoziciju, a zatim postupno i svaki, pa i najsitniji detalj.
To ne znači da ću kasnije sve doslovno rekreirati, ali važno mi je razumjeti cvijet, osjetiti njegovu esenciju i karakter i to onda prenijeti u papir.
Zato dosta vremena provodim upravo u promatranju, a ono zahtijeva puno koncentracije, strpljenja i pažnje.
Primjećujete li da zbog ovog rada danas drugačije gledate biljke i prirodu?
Oduvijek imam duboko strahopoštovanje prema prirodi i to se nije promijenilo. Sada sam samo još više fascinirana nevjerojatnom kreativnošću i ljepotom koju vidim u biljkama!
Koliko vremena u prosjeku treba za izradu jednog cvijeta?
Teško mi je točno reći jer nikada ne brojim sate, a sve ovisi i o složenosti samog cvijeta – u prosjeku nekoliko dana do tjedan dana. A s vremenom i iskustvom rad se usporio a ne ubrzao.
Postoji li trenutak u procesu kada imate osjećaj da cvijet “oživi”?
Za mene cvijet oživi kroz male nesavršenosti, jer u prirodi cvijet nikada ne izgleda „ispeglan”. Upravo te sitne nepravilnosti daju mu karakter i život – savršeno nesavršen.
Ima li nešto meditativno u ponavljanju tih sitnih pokreta rukama?
Ponavljanje sitnih pokreta rukama može djelovati vrlo meditativno jer stvara ritam koji smiruje um i usmjerava pažnju na sadašnji trenutak. Taj dio ručnog rada djeluje kao najugodnija spa masaža mozga.
Zašto mislite da danas ljude toliko privlače ručno izrađeni predmeti?
Ručno izrađeni predmet nosi svoju priču, u njemu ima nešto autentično i ljudsko s čime se možemo povezati, a vrijeme, znanje i posvećenost uloženi u njegovu izradu mu daju dodatnu vrijednost.
Takav je predmet uvijek jedinstven te predstavlja odmak od brze i široko dostupne proizvodnje, a i kupi-baci kulture.
Ručni rad danas ponovno doživljava svojevrsni preporod, i vjerujem da je to povezano s dobrobitima koje donosi bavljenje s njim. Kada vlastitim rukama nešto stvaramo, razvijamo osjećaj kreativnosti, koncentracije i kompetencije – i to u svim dobnim skupinama.
Ručni rad nas čini ispunjenima, sretnima i smiruje naš um, ali on je i više od toga. U današnje je vrijeme važno očuvati finu motoriku, njegovati kreativnost u rješavanju problema te zadržati određenu razinu autonomije u svijetu obilježenom automatizacijom.
Nekoliko tradicionalnih zanata danas izumire i nadam se da će se sve više prepoznavati važnost njihova očuvanja. Riječ je o vrijednim vještinama i dijelu kulturne baštine koju želimo njegovati, razvijati i prenositi na buduće generacije.
Zašto nas cvijeće toliko emotivno privlači — čak i kada nije pravo?
Negdje sam pročitala da cvijeće u nama aktivira hormone sreće i smanjuje razinu stresa – kakav dar prirode! Vjerujem da nas privlače njegov miris, boje i forma, možda i matematički obrasci koji se pojavljuju u prirodi a nama su ugodni, poput zlatnog reza.
No, postoji i emocionalna komponenta koja nadilazi samu biologiju i estetiku. Kroz kulturu, cvijeće je postalo simbol pažnje, nježnosti, a i prolaznosti. Ponekad određeni cvijet povezujemo s dragom osobom ili posebnim životnim trenutkom, a možda prepoznajemo i vlastitu prolaznost u njemu.
Što biste voljeli da ljudi danas češće primijete — bilo u prirodi, bilo u samom procesu stvaranja?
Odgovorit ću s citatom američke umjetnice Georgia O’Keeffe:
Nobody sees a flower – really – it is so small it takes time – we haven’t time – and to see takes time, like to have a friend takes time.
(Nitko ne vidi cvijet – zapravo – toliko je malen da treba vremena – nemamo vremena – a za vidjeti treba vremena, kao što treba vremena i za imati prijatelja.)
Katarinin rad s pairnatim cvijećem možete pratiti na Instagramu.