U vremenu ispunjenom rasporedima, ekranima i stalnim podražajima, djetinjstvo sve češće postaje nešto što se organizira, planira i optimizira. No što se događa kada djeci ostavimo više prostora za istraživanje, dosadu, čuđenje i boravak u prirodi?
O tim pitanjima razgovarali smo s Anom Zubak, multimedijalnom umjetnicom, likovnom pedagoginjom i osnivačicom Tajnog šumskog društva – programa koji djecu povezuje s prirodom kroz istraživanje, kreativnost i slobodnu igru.
U svom radu spaja umjetnost, edukaciju i iskustveno učenje, stvarajući prostor u kojem priroda nije samo kulisa, već aktivan sudionik procesa.
Razgovarali smo o tome što djeca danas najviše trebaju, zašto je važno ostaviti mjesta za dosadu i kako priroda može pomoći da ponovno uspostavimo odnos sa svijetom oko sebe – i sa samima sobom.
Tajno šumsko društvo djeluje kao mali svijet za sebe. Što ste željeli stvoriti kada ste ga pokretali?
Tajno šumsko društvo nastalo je u razdoblju koje je za mnoge od nas bilo obilježeno nesigurnošću, izolacijom i potrebom za novim načinima povezivanja. U početku nisam imala plan stvoriti program ili projekt.
Tražila sam prostor u kojem će i djeca i odrasli moći ponovno uspostaviti odnos s prirodom, sa svojim tijelom i znatiželjom.
Danas mislim da je Tajno šumsko društvo prije svega prostor iskustva. Mjesto gdje priroda nije kulisa za aktivnosti nego aktivni sudionik procesa. Željela sam stvoriti okruženje u kojem djeca mogu istraživati bez stalnog vrednovanja, uspoređivanja i pritiska da iz svakog iskustva proizvedu rezultat.
Danas se puno govori o boravku djece u prirodi, ali čini se da Vi naglasak stavljate na nešto dublje od samog “biti vani”. Što je ono što Vam je stvarno važno da djeca dožive?
Boravak u prirodi sam po sebi nije dovoljan. Možemo biti satima vani, a da zapravo ne uspostavimo nikakav odnos s prostorom oko sebe.
Važno mi je da djeca razviju osjećaj pripadnosti prirodi. Da ne doživljavaju šumu kao mjesto koje posjećuju nego kao prostor kojem pripadaju. Želim da razviju sposobnost promatranja, postavljanja pitanja, osjećaj povezanosti i odgovornosti prema živom svijetu.
Jednako mi je važno da kroz prirodu upoznaju sebe. Da osjete kako izgleda mir, prisutnost, samostalnost i povjerenje u vlastite sposobnosti.
Što Vas djeca najčešće podsjete o prirodi, a da smo mi odrasli možda zaboravili?
Da priroda ne mora imati svrhu da bi bila vrijedna. Djeca mogu deset minuta promatrati nekog kukca ili se oduševiti neobičnim oblikom lista bez potrebe da iz toga nešto proizvedu ili nauče.
Odrasli često prirodu promatraju kroz korisnost, dok djeca još uvijek imaju sposobnost čistog čuđenja. Mislim da smo upravo tu sposobnost najviše izgubili.
Što mislite da djeca danas najviše trebaju, a priroda im to još uvijek može dati?
Mir i osjećaj pripadnosti. Vrijeme bez žurbe, bez stalnih podražaja i bez osjećaja da uvijek moraju nešto postići. Priroda ima svoj ritam koji nije usklađen s rasporedima, notifikacijama i rokovima.
U njoj djeca mogu razvijati pažnju, strpljenje, otpornost, samostalnost i osjećaj unutarnje sigurnosti. To su vještine koje postaju sve važnije upravo zato što ih je sve teže pronaći u svakodnevici.
Primjećujete li da se djeca nakon nekog vremena u prirodi počnu ponašati drugačije?
Da, i to vrlo brzo. Na početku radionice djeca često dolaze puna energije, želje za pričanjem i potrebe da stalno budu usmjerena.
Nakon nekog vremena ritam se počinje mijenjati. Počinju više primjećivati. Više slušati. Duže se zadržavati na jednoj aktivnosti. Sve manje traže vanjsku stimulaciju, a sve više nalaze sadržaj u onome što ih okružuje.
Ne bih rekla da postaju mirnija u smislu poslušnija. Rekla bih da postaju prisutnija.
Vaše radionice djeluju vrlo nježno i intuitivno, ali iza njih postoji i jasna metodologija. Kako pronalazite ravnotežu između strukture i slobodne igre?
Struktura radionica uvijek postoji i ona djeci pruža osjećaj sigurnosti, ali teme često biram vrlo intuitivno, osluškujući prirodu, godišnja doba, vremenske prilike, promjene koje utječu na naše kretanje, vlastitu znatiželju ili interese djece.
Na kraju svake godine članovi Tajnog šumskog društva imaju priliku predložiti teme koje bismo željeli istraživati u narednoj godini. Važno mi je da znaju kako su njihovo mišljenje, pitanja i interesi vrijedni te da nisu samo sudionici programa, nego da svojim idejama i interesima aktivno oblikuju ono što zajedno istražujemo.
Mislim da djeci trebaju i struktura i sloboda. Struktura stvara okvir unutar kojeg se osjećaju sigurno, a sloboda im omogućuje da slijede vlastitu znatiželju, razvijaju interese i preuzimaju inicijativu.
S vremenom i iskustvom postalo mi je lakše prepoznati trenutke kada se treba držati plana, a kada ga treba pustiti i krenuti za nekim dječjim otkrićem, pitanjem ili igrom.
Upravo su ti neplanirani trenuci često najvrjedniji. Tada djeca slijede vlastitu znatiželju, otkrivaju ono što ih istinski zanima i grade osoban odnos s prirodom, prostorom i temom koju istražujemo.
Mislim da upravo u toj ravnoteži između strukture i slobode djeca ne uče samo o svijetu oko sebe, nego i o sebi, o tome što ih privlači, kako razmišljaju, što ih veseli i kakav odnos žele graditi prema svijetu kojem pripadaju.
Koliko je danas teško djeci ostaviti prostor za “dosadu”, lutanje i spontano istraživanje?
Čini mi se da je odraslima to ponekad teže nego djeci.
Živimo u kulturi koja dan bez planova ili raspored sa slobodnim satom doživljava kao problem koji treba popuniti.
No upravo iz tih trenutaka nastaju mašta, kreativnost i samostalnost. Kada djeci damo dovoljno vremena ona uvijek pronađu nešto što ih zanima. Pitanje je samo možemo li mi odrasli izdržati taj proces bez potrebe da ga odmah usmjerimo.
U Vašem radu važnu ulogu imaju prirodni materijali i održiva igra. Mislite li da upravo “jednostavne” stvari poput grančica, blata ili kamenja djeci ostavljaju više prostora za maštu nego gotove igračke?
Apsolutno. Uvijek djeci govorim da je štap najbolja igračka na svijetu. Što je materijal otvoreniji, to dijete ima više prostora da ga ispuni vlastitom maštom pa tako jedan običan štap postaje čaroban štapić, koplje, instrument, kuhača.
Osim štapa za igru možemo koristiti sve što nas u prirodi okružuje, od zemlje, lišća, cvijeća i kamenčića do vode. Upravo zato priroda ostaje jedno od najbogatijih okruženja za igru koje postoji.
Što za Vas znači održiva igra – ne samo ekološki, nego i emocionalno?
Održiva igra za mene je igra koja ostavlja trag u djetetu, a ne otpad iza sebe. To je igra koja razvija odnos prema svijetu, potiče kreativnost i ne ovisi o stalnoj kupnji novih stvari. Ona djeci pokazuje da vrijednost nije u količini predmeta nego u kvaliteti iskustva.
Emocionalno, održiva igra je ona iz koje dijete izlazi osnaženo, povezano, zadovoljno i s novim otkrićima o svijetu oko sebe.
Kako zamišljate idealno djetinjstvo danas?
Ne mislim da postoji jedno idealno djetinjstvo, niti jedna formula koja odgovara svoj djeci. To je više smjer kojem možemo težiti nego stanje koje možemo savršeno ostvariti.
Istovremeno, mislim da kao društvo djeci često otežavamo upravo ono što im je najpotrebnije. Sustav je organiziran tako da djeca provode sve manje vremena u prirodi, a roditelji sve manje vremena s djecom. U takvim okolnostima idealno djetinjstvo postaje teško ostvariv ideal, a ne svakodnevica.
Ono što bih ipak poželjela svakom djetetu nije savršenstvo, nego dovoljno prostora za ono što je u djetinjstvu važno: vrijeme za slobodnu igru, mogućnost kretanja, kontakt s prirodom, sigurne i prisutne odnose te osjećaj da ne mora stalno nešto postizati kako bi bilo vrijedno ljubavi i pažnje.
Voljela bih da djeca imaju priliku biti znatiželjna, da se mogu dosađivati, istraživati, penjati na stabla, izmišljati vlastite igre i jednostavno biti ono što jesu.
Mislim da mnoga od najvažnijih iskustava iz djetinjstva nastaju upravo u tim naizgled nevažnim trenucima, kada nitko ne upravlja svakom minutom njihovog vremena.
To su često trenuci u kojima djeca upoznaju sebe, razvijaju samostalnost, maštu i osjećaj pripadnosti svijetu oko sebe. Ako im možemo omogućiti barem dio toga, mislim da smo im dali jako puno.
Što biste voljeli da i odrasli ponovno nauče od prirode?
Da ne moramo biti produktivni svakog trenutka. Priroda ima cikluse. Vrijeme rasta, mirovanja, promjene i obnove. Mislim da smo zaboravili koliko je važno dopustiti si sporost i neizvjesnost.
Priroda nas stalno podsjeća da se život ne događa linearno.
Kako biste voljeli da Tajno šumsko društvo raste u budućnosti?
Voljela bih da raste organski, bez gubitka onoga što ga čini posebnim. Ne zanima me masovnost. Zanimaju me kvaliteta iskustva, dubina odnosa i stvaranje zajednice ljudi koji vjeruju da priroda može imati važnu ulogu u odrastanju.
Voljela bih razvijati nove programe, edukacije i suradnje, ali zadržati osjećaj bliskosti i autentičnosti koji je prisutan od samog početka.
Postoji li neki mali trenutak iz radionica koji za Vas najbolje opisuje cijelu ideju Tajnog šumskog društva?
Svaki trenutak u kojem me djeca nauče ponovno vidjeti novim očima ono što je cijelo vrijeme bilo pred nama. Ljepotu u običnom kamenu, osušene bršljane koji postaju zmije ili mjesto koje ih toliko privuče da jednostavno legnu na tlo i zastanu.
Mislim da je upravo to ono što pokušavamo sačuvati u Tajnom šumskom društvu – sposobnost čuđenja i osjećaj povezanosti sa svijetom koji nas okružuje. To je osjećaj koji djeca nose u sebi, a koji s odrastanjem često izgubimo.
Kroz razgovor s Anom provlači se jednostavna, ali važna misao: djeci nije uvijek potrebno više sadržaja, aktivnosti i podražaja. Ponekad im je potreban prostor. Prostor za promatranje, istraživanje, igru i vlastita otkrića.
Upravo zato priroda i dalje ostaje jedno od najvrjednijih mjesta za odrastanje. Ne zato što djecu nečemu podučava na izravan način, nego zato što im omogućuje da razvijaju znatiželju, samostalnost, osjećaj pripadnosti i sposobnost čuđenja – osobine koje često s godinama zaboravimo.
A možda je upravo u tome i najveća vrijednost Tajnog šumskog društva: ne u tome da djecu uči o prirodi, nego da im pomogne izgraditi odnos s njom koji će nositi kroz cijeli život.
Rad Tajnog šumskog društva možete pratiti na web stranici, Instagramu i Facebooku.
