Prije nego što su društvene mreže stvorile biljke koje želimo fotografirati, postojale su paprati.
Sredinom 19. stoljeća Veliku Britaniju zahvatila je neobična pojava poznata kao pteridomanija ili „papratna groznica”. Tisuće ljudi počele su skupljati paprati, graditi posebne staklenike, odlaziti na ekspedicije i uređivati domove motivima ovih drevnih biljaka.
Paprati su se pojavljivale na porculanu, tapetama, nakitu, tkaninama i namještaju. Ljudi su ih uzgajali u dnevnim boravcima, čitali knjige o njima i organizirali izlete u potrazi za rijetkim primjercima.
Možda zvuči neobično, ali viktorijanska Engleska imala je vlastiti biljni trend — i on je bio mnogo veći nego što danas možemo zamisliti.
Kako je sve počelo?
Godine 1829. britanski liječnik i prirodoslovac Nathaniel Bagshaw Ward slučajno je razvio staklenu kutiju koja će promijeniti uzgoj biljaka.
Takozvana Wardianova kutija omogućavala je održavanje stabilne vlage i temperature, zbog čega su biljke mogle preživjeti duga pomorska putovanja i uzgoj u zatvorenim prostorima.
Danas bismo je možda usporedili s terarijem.
Ovaj izum omogućio je širenje brojnih egzotičnih biljaka, ali i stvaranje posebnih vitrina za uzgoj paprati u viktorijanskim domovima.
Odjednom su biljke koje su nekada rasle u vlažnim šumama i udaljenim krajevima svijeta mogle živjeti u dnevnom boravku.
Zašto baš paprati?
Paprati su u viktorijansko doba nosile posebnu simboliku.
Njihov drevni izgled povezivao se s tajanstvenom i netaknutom prirodom. Smatralo se da pripadaju svijetu šuma, stijena i skrivenih mjesta, a u narodnim predajama često su se povezivale s vilama i magijom.
Istovremeno, 19. stoljeće bilo je vrijeme velikog interesa za botaniku i prirodne znanosti. Skupljanje biljaka smatralo se obrazovanim i poželjnim hobijem, a paprati su bile dovoljno raznolike i dostupne da privuku širok krug ljudi.
Pojam pteridomania prvi je upotrijebio britanski pisac Charles Kingsley 1855. godine, pomalo ironično opisujući gotovo opsesivno zanimanje za paprati.
No naziv je ostao.
Kada biljka postane moda
Vrlo brzo paprati su izašle iz staklenika i ušle u svakodnevni život.
Motivi paprati počeli su se pojavljivati na:
- porculanu
- tekstilu
- tapetama
- nakitu
- knjigama
- ukrasnim predmetima
U nekim su se domovima gradile posebne prostorije namijenjene uzgoju paprati, takozvane fernerys. Staklene vitrine pune biljaka postale su sastavni dio građanskih interijera.
Čak su i kazališta uređivala pozornice i orkestralne lože živim papratima.
Paprat više nije bila samo biljka.
Postala je dio mode.
Lov na paprati
Možda najneobičniji dio pteridomanije bio je lov na rijetke vrste.
Razvoj željeznice omogućio je pristup udaljenijim dijelovima Britanije, a mnogi ljubitelji biljaka počeli su organizirati izlete u potrazi za papratima koje su rasle na liticama, u klancima i vlažnim šumama.
Neki su kolekcionari riskirali život penjući se po strmim stijenama kako bi došli do rijetkih primjeraka.
Potražnja je postala toliko velika da su određene vrste gotovo nestale iz prirode.
Pojavila se čak i krađa paprati. Biljke su se krale iz vrtova, privatnih zbirki i prirodnih staništa, a rijetki primjerci mogli su postići vrlo visoke cijene.
Hobi koji je povezivao različite društvene slojeve
Jedna od zanimljivosti pteridomanije jest činjenica da je bila popularna među gotovo svim društvenim slojevima.
Paprati su skupljali:
- aristokrati
- liječnici
- učitelji
- rudari
- farmeri
- amaterski prirodoslovci
Za razliku od mnogih drugih hobija viktorijanskog doba, skupljanje paprati nije bilo rezervirano samo za bogate.
Botanika je istovremeno postala i jedan od rijetkih društveno prihvatljivih načina da žene sudjeluju u znanstvenim aktivnostima i istraživanjima prirode.
Organizirani izleti, terenski rad i vođenje zbirki omogućili su mnogim ženama sudjelovanje u svijetu prirodnih znanosti.
Zašto nam je ova priča danas toliko poznata?
Možda upravo ovdje pteridomanija postaje posebno zanimljiva.
Današnje društvene mreže često stvaraju dojam da su biljni trendovi nova pojava. No viktorijanska Engleska pokazuje da su ljudi i prije više od 150 godina osjećali sličnu potrebu.
Skupljale su se rijetke biljke.
Pokazivale su se kolekcije.
Kupovale su se knjige i časopisi.
Posjećivali su se staklenici.
Razmjenjivali su se savjeti.
Paprati su postale simbol obrazovanja, ukusa i pripadnosti određenoj kulturi.
Na neki način, pteridomanija je bila prvi veliki biljni trend modernog doba.
Kraj jedne biljne groznice
Početkom 20. stoljeća popularnost paprati postupno opada. Mijenjaju se interijeri, društvo i interesi, a nove biljke preuzimaju pozornost javnosti.
No pteridomanija je ostavila trajan trag.
Pokazala je da biljke mogu biti mnogo više od ukrasa. One mogu postati moda, hobi, društveni fenomen i način na koji ljudi izražavaju svoj odnos prema prirodi.
Možda upravo zato priča o papratima danas djeluje toliko suvremeno.
Jer između viktorijanskih kolekcionara paprati i današnjih ljubitelja biljaka možda postoji manje razlika nego što bismo očekivali.